Pavao Stoos rođen je u Dubravici, župa Rozga kod Zaprešića, 10. prosinca 1806. Roditelji su mu bili imućniji seljaci – slobodnjaci (libertini kako je zapisano u župnim knjigama) koji su u ovaj kraj došli s cesargradskog imanja. Krstio ga je župnik Josip Novosel, a čitati i pisati naučio župnik Franjo Đurašin, jer pučke škole u rodnom kraju nije bilo. Do svoje petnaeste godine (1819 Stoos je živio s roditeljima koji ga usprkos zapaženoj nadarenosti nisu dali na daljnje školovanje. Zato je naš Pavao, svakako ne bez znanja – da ne kažem poticanja – župnika Juraja Ročića, ljeti 1821. sa svojom pastirskom torbicom potajno otišao u Zagreb. Smjestio se u sirotištu, zaslugom svoga dobrotvora Kuševića i uppisao gimnaziju. Za sedam godina (do 1828.) završio je osam razreda i bio među najboljim učenicima. Prema pronađenim imenicama (čuvaju se u Historijskom arhivu grada Zagreba) Stoos je bio odlikaš, marljiv, ustrajan i savjestan, a sve je predmete bio ocijenjen kao eminens. Bogoslovlju upisuje 1828., 1833. zaređen je za svećenika.

Prvu misu odslužio je u crkvi Sv. Ane u Rozgi. Potom je imao razne dužnosti na Kaptolu od kapelana i katehete do bilježnika Duhovnog stol, a od 1838. je tajnik biskupa Haulika i propovjednik na Akademiji. Imao je za to najbolje preporuke: lijep rukopis, solidno obrazovanje, (znao je latinski, njemački, francuski i mađarski) lijepo je pjevao, a još bolje govorio. Godine 1842. postaje župnik u Pokupskom i tu ostaje punih 20 godina, sve do prerane smrti 30. ožujka 1862. Sahranjen je u Pokupskom, gdje su mu župljani 1894. god. podigli lijepi spomenik.

Zalaganjem rodoljub 10. svibnja 1936. njegovi posmrtni ostaci pohranjeni su na Mirogoju, u arkadi Hrvatskih preporoditelja. Stos je također utemeljitelj matice Hrvatske i član prvog Odbora za izdavanje Matičnih knjiga.

Kao stihotvorac Stoos se javlja još u gimnazijskoj dobi. Na početku je pjesme pisao na latinskom, a kasnije je počeo pisati i na hrvatskom jeziku. Prvi put se javno istaknuo latinskom odom 1827. godine povodom smrti biskupa Maksimilijana Vrhovca. Već za boravka u sjemeništu kod kod njega su se počele nazirati ideje narodnog preporoda te se počinje dopisivati i sastajati s vođama narodnog preporoda Gajem, Demetrom, Vrazom, Rakovcem.

Kada je Gaj pokrenuo svoje novine „Danicza“, kasnije „Danica“, Štoos je od samog početka u njima objavljivao svoje pjesme i članke. Štoosove su pjesme najviše podigle narodnu svijest i probudile rodoljubne osjećaje naroda. Želio je i nastojao da domoljubne ideje prodru u narod i upravo je njegova zasluga bila što je biskup preporučio svećenstvu narodnu književnost i novine.

Štoosovo književno djelovanje može se podijeliti u nekoliko skupina:

1. Spisi na kajkavskom narječju uoči preporoda
2. Štokavske pjesme u „Danici“ i zasebno sve do 1849. godine
3. Nekoliko članaka u „Danici“
4. Knjižica „O poboljšanju ćudorednosti svećenstva“ (1848. godine)
5. Lirske pjesme nakon 1849. godine
6. Knjižica crkvenih pjesama s napjevima (Kitice crkvenih pjesama, 1858. godine)
7. Latinske prigodnice

Najpoznatija pjesma mu je „ Kip Domovine vu početku leta 1831.“ koja slovi za najbolju kajkavsku pjesmu iz doba ilirskog pokreta.

S obzirom na njegovu kulturnu, političku i društvenu važnost, Štoos bi trebao biti vrednovan mnogo više nego što je to do sada bio slučaj. Moglo bi se reći da je njegovo djelovanje ostalo u sjeni njegovih medijski eksponiranijih suvremenika (Gaj, Demetar, Mihanović). Nepravda prema njemu to je i veća budući da je bio jedan od prvaka ilirskog pokreta, te je započeo preporodnu djelatnost već pet godina prije Gajeve „Danice“. Njegov doprinos glazbenom zanosu ilirskog pokreta i njegov udio u širenju glazbe u najšire slojeve puka, djelatnost u širenju pučke prosvjete te pogledi na jedinstvo jezika i pravopisa svrstavaju ga među velikane hrvatske kulture 19. stoljeća.